2011-12-18 21:38:49

Vukovaru ZaDar

 

VUKOVARU ZA DAR

 

 

Ujutro 5.12. autobusom iz Zadra su krenulu neki od pripadnika 5. humanitarne akcije Vukovaru ZaDar prema Vukovaru. Ja sam na moju veliku sreću bila u tom autobusu. Naše odredište su bili Vinkovci,a na putu do tamo u autobusu je vladala vesela atmosfera. Sestra Melhiora,koja je bila i žačetnik ovog projekta,cijelim nas je putem častila raznim domaćim slasticama,(fritulama,čokoladama itd..)

 

Na putu je bilo i militve i pjevanja.

Prije Vinkovaca smo posjetili Vrpolje, rodni grad Ivana Meštrovića. Bili smo u muzeju posvećenom njemu i njegovim skulpturama. Stali smo i u Đakovu gdje smo posjetili najljepšu hrvatsku katedralu,a imali smo i posebnu čast da nam nsdbiskupov zamjenik otvori vrata same nadbiskupije.svi smio ostali očarani njenom ljepotom.

U ranim večernjm satima smo stigli u hotel Admiral u Vinkovcima gdje smo večerali i prespavali. Ujutro nakon doručka smo krenuli u Vukovar,legendarni grad pod svijećama. Do tada nisam kao i većina mojih vršnjaka shvaćala njegovu potpunu važnost.

Prvo što smo posjetili bila je vukovarska bolnica u kojoj nam je ravnateljica dr. Vesna Bosanac održala mali govor i zahvalila. Podrum je pretvoren u muzej. Na početku razgledavanja smo pogledali šokantnu snimku rata. Tada sam zapravo shvatila njegovu važnost, njegovu veliku žrtvu. svojom žrtvom spasio je cijelu Hrvatsku.

Kad smo završili s obilaženjem muzeja krenuli smo na Ovčaru. Putem smo slušali preživjelog vukovarskog branitelja g. Zorana i saznali još neke nama nezamislive strahote koje su se tada događale. Kad sam ušla u prostor spomen doma Ovčare osjetila se takva tuga. Oko nas su bile slike mrtvih mladića koji su tamo pogubljeni, a cijela prostorija je odisala takvom tugo i tjeskobom. Jedna je poruka  napisana kraj križa ispred spomen doma  jako mi se svidjela: Oprostiti,ali nikad zaboraviti.

Nakon toga smo otišli u najveće masovno groblje,  bijele križeve gdje smo čuli gospođu kojoj je otac također nestao u ratu i još se ne zna gdje je.Bilo je jako bolno to sve vidjeti posebno meni tinejđerici u osmom razredu.

Nakon toga smo otišli u hotel na ručak i krenuli prema kući. Još smo stali u Babinoj Gredi u Caritas gdje smo se uvjerili da su naši pokloni i donacije stigle na pravo mjesto. Kad sam došla u Zadar bila sam jako sretna što sam skoro kući. Na tom putu sam zaista zavoljela svoju domovinu i sama činjenica da nakon rata u Vukovaru niti jedan srbin nije ubijen niti bačen u Dunav već dosta govori o nama.

                                                                                                                                  Dana Pedisić 8a


Osnovna škola Sveti Filip i Jakov