Osnovna škola Sveti Filip i Jakov

STRANAC

Nekoliko godina nakon što sam došao na svijet, moj tata je upoznao stranca koji je tek došao u naš gradić. Od samog početka tata je bio opčinjen pridošlicom i brzo ga pozvao da živi s našom obitelji. Stranca smo brzo prihvatili i od tada je živio s nama.

Dok sam odrastao nijednom se nisam zapitao o njegovoj ulozi u našoj obitelji. U mom dječjem umu on je imao posebno mjesto. Roditelji su me odgajali komplementarno: mama me je učila da razlikujem dobro od zla, a tata me učio da budem poslušan.

Ali stranac, on je bio pripovjedač. On bi nas držao opčinjene satima svojim avanturama, misterijima i komedijama. Kad sam želio saznati nešto o politici, povijesti ili znanosti, on je uvijek znao sve odgovore o prošlosti, razumio je sadašnjost i činilo se da je čak u stanju predvidjeti budućnost!

Moju obitelj odveo je na prvu veliku nogometnu utakmicu. Nasmijavao me i rastuživao. Stranac nikad nije prestajao pričati, ali tati to izgleda nije smetalo. Ponekad, mama bi tiho ustajala i odlazila u kuhinju gdje je bilo tiho i mirno, dok smo mi jedni druge stišavali da čujemo što će nam kazati.

Danas se pitam da li se ikad molila da stranac ode iz našeg doma.

Tata je upravljao našim domom s određenim moralnim normama, ali stranac nikad nije osjećao obavezu da ih prati. Proste priče, nisu bile dozvoljene u našoj kući. Ni od nas, ni od naših prijatelja, ni od posjetilaca. Naš dugogodišnji posjetilac, s druge strane, glatko bi se provlačio s psovkama koje su parale moje uši i tatu tjerale da pobjesni, a mamu da pocrveni.

Tata nije dozvoljavao liberalnu upotrebu alkohola, ali nas je stranac poticao da ga redovno pijemo. On je učinio cigarete da izgledaju privlačno, cigare džentlmenski, a muštikle prefinjeno.

Slobodno je govorio o seksu, čak i previše. Njegovi komentari su ponekad bili provokativni, ponekad sugestivni, a ponekad jednostavno besramni. Danas znam da su moja shvaćanja o ljubavnim vezama u velikoj mjeri formirale strančeve priče.

Iz dana u dan stranac je proturječio vrijednostima mojih roditelja, ali su ga ipak rijetko ušutkavali. I NIKAD ga nisu zamolili da napusti našu kuću.

Više od 40 godina je prošlo od kad se stranac uselio u život naše obitelji. Jako se brzo uklopio pa danas ni izbliza ne izgleda tako očaravajući kao što je bio s početka. Međutim, čak i ako danas uđete u kuću mojih roditelja i dalje ćete ga pronaći kako sjedi u svom kutu, iščekujući nekoga da ga sasluša, da priča s njim dok mu pokazuje svoje slike.

Kako se zvao stranac? Mi smo ga prosto zvali – TV.

U međuvremenu je dobio i suprugu. Zovemo je kompjuter. Njihovo prvo dijete zovemo mobilni telefon, a njihovo drugo dijete – Facebook.